Otkad si u novinarskoj skupini i zašto voliš novinarsku?

U sedmom sam razredu, na nagovor profesorice hrvatskog jezika, postala član novinarske skupine. Istraživanje, ispitivanje, upoznavanje novih ljudi, okoline i svijeta samo su neke od čari novinarstva koje me privlače. Najviše volim pratiti događaje u školi i pisati tekstove za stranicu škole.

Tvoj novinarski rad  plasirao se na državnu smotru LiDraNo gdje je dobio velike pohvale. Reci nam nešto više o odabiru teme i sugovornice.

Moj intervju s nogometnom sutkinjom i instruktoricom Ladom Rojc izabran je među petnaest najboljih radova iz cijele Hrvatske. Radi se o uvijek aktualnoj temi - nogometu, odnosno o jednoj iznimno uspješnoj ženi koja je u vrhu nogometa. Osim što predaje geografiju u našoj školi, profesorica Lada je prva FIFA instruktorica iz Hrvatske, i zasad jedina. To mi je bio najveći motiv.

Prošlogodišnji intervju s kojim si bila na županijskoj smotri također je govorio o jednoj sportašici. Kako to objašnjavaš?

Prošle godine razgovarala sam s našom učenicom Larom Kmoch, uspješnom sportskom penjačicom. Volim sport, većinu svog slobodnog vremena provodim vježbajući i smatram da je vrijeme provedeno u sportu korisno provedeno vrijeme, opušta nas i zabavlja.

Ove godine proglašena si „učenicom generacije“, za mnoge si baš ti hrabra i uspješna djevojka i primjer borca. Što misliš o tome?

Od samog sam rođenja suočena s borbom. Puno sam prepreka prebrodila upornošću, vjerom i strpljivošću. Drago mi je što što su mi dodijelili tu titulu i što, na neki način, mogu biti uzor. Kada imaš neku prepreku i vidiš osobu koja ih je puno prebrodila, a nije odustala, onda dobiješ nadu, vjeru i snagu da i ti pokušaš prebroditi sve što ti staje na put.

Po čemu se tvoje rano djetinjstvo razlikovalo od djetinjstva tvojih vršnjaka? Kako je izgledala tvoja svakodnevica?

Zbog preranog rođenja i boravka u inkubatoru bolujem od cerebralne paralize. Doktori su predviđali da ću cijeli život provesti u invalidskim kolicima, ali ja sam, uz pomoć tate, dnevno vježbala osam do devet sati, uz male stanke, kako bih kroz život samostalno hodala. I uspjela sam!

Što ti je davalo snagu?

Snagu mi je davala želja da stojim na svojim nogama, samostalno hodam i obavljam svakodnevne aktivnosti. Također, želja da idem u redovnu školu i da ne budem odbačena u društvu. Najjednostavnije rečeno, željela sam živjeti kao i svi ostali.

Tvoja najveća podrška?

Najveća podrška mi je tata, bez njega ništa ne bi bilo kao što je danas. Odrekao se gotovo svega i posvetio se meni. Zajedno smo, čvrstim koracima, ispunjavali ciljeve.

Po čemu se tvoj život danas razlikuje od života ostalih osmaša? Koliko dnevno moraš vježbati?

Ne razlikuje se puno, školske brige su iste. I dalje vježbam, sada dva do tri sata dnevno pa se ne stignem puno družiti s prijateljima. Ipak, kada se organiziram, pronađem vrijeme i za zabavu s njima.

Školovala si se uz pomoć pomoćnika u nastavi. Što je važno za odnos između učenika i njegovog asistenta?

Asistentica Marija i ja družile smo se četiri godine. Bio je to lijep period. Uz nju mi je boravak u školi bio ljepši i ugodniji. Brinući se o meni i obavljajući posao asistenta, znatno mi je olakšavala školovanje, ali bilo mi je važno i lijepo znati da imam nekoga pored sebe. Nekoga tko će me uvijek poslušati, dati mi savjet, biti mi podrška. Za odnos između učenika i asistenta važna je dobra komunikacija i pristup.

Kad pogledaš unatrag, jesi li imala dovoljno podrške u svojoj školi, od ostalih učenika i učitelja?

Uistinu jesam! Svi su se brinuli za mene, bili mi podrška, pomagali mi i ohrabrivali me. Svi ti divni ljudi ostat će urezani u moje sjećanje i u mislima će putovati sa mnom kroz život.

Što bi poručila djeci koja imaju neku zdravstvenu, intelektualnu ili fizičku teškoću? Što smatraš najvažnijim?

Znam da je jako teško, ali ne odustajte! Budite uporni, vjerujte u sebe, nadajte se, i uspjet ćete. Borite se, i jednog dana, kada uspijete, osvrnut ćete se na taj period života i bit će vam drago što niste odustali.

Čine li nas teškoće čine jačima? Je li to istina ili laž?

Itekako! Ako skupimo dovoljno hrabrosti, vjere, snage i strpljivosti za jednu prepreku, onda smo sve jači i jači u preskakivanju ostalih prepreka.

Na našem humanitarnom sajmu za Lorenu i Ivu Rinčić željela si osobno predati svoju donaciju djevojčicama. Ganula si srca mnogih, i donacijom i svojim riječima. Što je tebi značio taj događaj?

Znam koliko je muke potrebno za, naizgled, tako laganu radnju kao što je hodanje. Smatram da novac ne bi trebao biti prepreka te sam simboličnom donacijom htjela pripomoći Loreninom i Ivinom liječenju. Uputila sam im riječi ohrabrenja i osjećala sam se sretno i zadovoljno jer su njih dvije krenule snažnim koracima k ostvarenju cilja.

Tvoja se svakodnevica sastoji od uobičajenih školskih briga. Koji su ti najdraži, a koji najteži predmeti?

Najdraži predmeti su mi hrvatski jezik i matematika. Mnogima su to najteži predmeti, ali sve ovisi o profesorima i njihovom načinu predavanja. Dakako, i o tome koliko se vremena izdvoji za učenje. Najtežih predmeta nemam, bilo je onih malo dosadnijih i napornijih, ali preživjela sam.J

Kako izgleda tvoje slobodno vrijeme?

Kad sam slobodna i kad ne vježbam, vrijeme većinom provodim vani družeći se s prijateljima. Često idem na plivanje i na jahanje. Sve to čini me jako sretnom i mislim da ne mogu bez toga.

Tvoji planovi za srednju? Jesi li donijela odluku?

Odmalena sam govorila da ću ići u gimnaziju i kasnije završiti fakultet. To mi je velika želja. Odabrala sam opću Prvu gimnaziju. Iznimno je uspješna i ne sumnjam da će me dobro pripremiti za daljnje obrazovanje.

Snovi o budućnosti? Zanimanja o kojima razmišljaš?

Započela sam polako razmišljati o budućnosti, imam velike planove. Kad se govori o zanimanjima, još uvijek nisam sigurna što je najbolje za mene. Smatram da sam još mlada za konačnu odluku, ali razmišljam o pravu i o novinarstvu.

Kako prolaze dani rastanka s „Kumičićem“?

I dalje ne vjerujem da je kraj. Osam godina smijeha, suza, uspona i padova, ali zauvijek ću pamtiti vesela lica profesora koji su pomno pratili svaki moj korak, bili mi velika podrška i oslonac. Zahvalna sam im na svemu jer, bez njih, moje bi školovanje bilo znatno teže.

lipanj 2019.

novinarska skupina