Istraživanje: Izloženost djece neprimjerenom seksualnom sadržaju na internetu
Autor: Marija Šinko, 4. 3. 2009.
Sa web stranica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba:
Hrabri telefon - telefon za zlostavljanu i zanemarenu djecu i Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba proveli su 2004. godine istraživanje o iskustvima djece prilikom korištenja interneta. Glavni cilj istraživanja bio je utvrditi incidenciju izloženosti djece neprimjerenom seksualnom materijalu na internetu, ispitati kojim putem su izloženi tom sadržaju te koje su bile reakcije djece. Istraživanjem je obuhvaćeno 4000 učenika od četvrtog do osmog razreda osnovne škole iz 19 osnovnih i 2 srednje škole u 10 gradova Republike Hrvatske.
U prilogu ćete naći rezultate istraživanja kao i savjete o zaštiti djeteta.
Pokazalo se da je 27% djece bilo izloženo porukama sa seksualnim sadržajima. Primljene poruke su u 59% sadržavale slike golih osoba, 46% poruka sa slikama seksualnih radnji, 12% slike koje sadrže nasilje i seks te 4% poruke koje sadrže slike s djecom. Najveći broj tih izlaganja dogodio se dok su djeca pretraživala Internet (67%), 7% djece je dobilo poruku s adresom na koju da se javi, 25% poruka je pristiglo na osobnu adresu elektronske pošte s nepoznate adrese, dok je 8% poruka stiglo na osobnu adresu elektronske pošte s poznate adrese, najčešće od prijatelja. Čini se da što je aktivnost na internetu više istraživačka, veća je vjerojatnost izlaganja nepoželjnom seksualnom sadržaju. Djeca čiji roditelji nemaju pristup njihovoj elektronskoj pošti su češće primila poruke sa seksualnim sadržajima (32% naprema 20% one djece koji koriste adresu roditelja za dopisivanje). Trećina djece (33%) nije nikome povjerila svoje iskustvo.
Korištenje chat-a kod djece
Redovito chat koristi 32% djece.
Najčešće teme o kojima razgovaraju odnose na upoznavanje drugih (18%), sport, glazbu i film (15%), školu (14%), prijateljstvo (10%), izlasci, zabava i vicevi (10%), dok 45% djece izjavljuje da na chat-u razgovara o svemu. Uočava se trend da s porastom dobi raste i vrijeme provedeno na chatu.
Pokazalo se da je 28% djece pitano o intimnim detaljima tijekom razgovora, što u 70% slučajeva uključuje pitanja u vezi seksa, u 46% pitanja o intimnim dijelovima tijela (veličina spolovila, veličina grudi), 34% pitanja u vezi s iskustvom u samozadovoljavanju, zatim pitanja o iskustvima (npr. ima li seksualne odnose, ima li dečka/curu, što su dosada probali i sl.), u vezi odjeće (npr. nosi li grudnjak, koji broj grudnjaka, u čemu spava).
Poziv na sastanak ili seks (npr. prijedlog: za cyber-seks, seks preko telefona, hoćeš li se seksati) dobilo je 8% djece. Djevojčice (35%) su češće pitane o intimnim detaljima nego dječaci (23%). U odgovorima djece o emocionalnim reakcijama nakon upita o intimnim detaljima 54% djece izvještava o uznemirujućem osjećaju, pri čemu 20% njih navodi osjećaj uznemirenosti, 18% osjećaj srama, 9% osjećaj straha i 7% osjećaj ljutnje ili krivnje. Dječaci rjeđe navode da su pitanja o intimnim detaljima bila uznemirujuća za njih nego djevojčice. Također, navedena pitanja su češće izazivala emocionalne reakcije kod djece mlađe dobi.
Zabrinjavajući je podatak da 27% djece smatra da je u redu otići sam na sastanak s osobom koju smo upoznali na internetu, što ovu skupinu djece čini rizičnom za eventualno iskorištavanje i zlostavljanje.
Što mogu napraviti učitelji i roditelji kako bi pripremili djecu i mlade da budu sigurni u virtualnom okruženju?
Važno je kod djece razvijati osobnu odgovornost za ispravno i pogrešno (dobro i loše), i promijeniti uvjerenje kako je neko ponašanje "ispravno i pogrešno" samo kad se može otkriti ili kazniti. Disciplina koja se temelji samo na otkrivanju i kažnjavanju neće biti učinkovita bez primjerene edukacije i senzibilizacije o tome koje sve posljedice po žrtvu može imati cyberbullying. Djecu i mlade treba educirati o učinkovitim strategijama pretraživanja i naučiti ih kako da brzo napuste neprikladne internetske stranice. Dio tog procesa razvoja odgovornosti odnosi se i na upozoravanje kako anonimnost virtualnog prostora ne znači da je taj prostor bezopasan (ne podrazumijeva da ne može imati žrtve). Djeca i mladi moraju postati svjesni kakve posljedice može imati njihovo ponašanje na internetu.
Dobro je poticati adolescente da govore o svojim iskustvima ili iskustvima svojih prijatelja. U većini slučajeva, kad se razotkrije prava žrtva, prestaje negativno ponašanje. Uza sve navedeno, iznimno je važno istaknuti kako su i distribucija i prosljeđivanje nasilne, uvredljive, ponižavajuće poruke jednako loši i mogu imati jednako teške posljedice kao i ponašanje osobe koja je začetnik poruke.
Nadalje, jako je važna uključenost odraslih u virtualni svijet. S djecom (učenicima) pretražujte zanimljivosti na internetskim stranicama. Podaci otkrivaju da većina mladih sama gleda televiziju i ide na internet. Postavite računala na otvorenim, lako vidljivim mjestima. Učitelji i roditelji trebali bi promatrati aktivnost učenika na internetu, davati im posebne zadatke te razgovarati o dobrim i lošim informacijama koje postoje u virtualnom prostoru. Dok god je to moguće, dobro je nadgledati pristup internetu, sve dok se ne pokaže kako su djeca i mladi spremni suočiti se s opasnostima koje prijete u tom okruženju te prikladno reagirati i zaštititi se.
Uz to, pružite mladima mogućnost korištenja virtualnih medija za promoviranje vlastitih pozitivnih poruka. Primjerice, možda bi mogli kreirati nenasilnu internetsku stranicu.
Općenito, djeca i mladi trebali bi naučiti strategije koje ih osposobljavaju da donose sigurne i odgovorne odluke pri korištenju cyber komunikacije. I u školskom i kućnom okruženju trebamo paziti da ne potičemo cyberbullying makar to bilo i nenamjerno. Primjerice, neke škole imaju pravila o pokazivanju fotografija adolescenata na svojim internetskim stranicama, a druge objavljuju školske novosti koje sadrže imena i slike učenika. Takve informacije mogu postati nenamjeran okidač za nasilje preko interneta.
Kako prepoznati znakove cyberbullyinga?
Učitelji i roditelji često postavljaju pitanje – koji su znakovi koji upućuju na to da je dijete uključeno u neprikladne aktivnosti putem virtualne komunikacije (bilo kao nasilnik ili žrtva). Na to pitanje teško je odgovoriti. U većini slučajeva djeca komuniciraju u svijetu s kojim nastavnici i roditelji često nisu u kontaktu, a katkad o tome znaju manje od njih. Čini se da je upotreba virtualne komunikacije toliko rasprostranjena, da mnogim tinejdžerima donosi puno pozitivnih aspekata.
Tinejdžeri koji osjećaju da im prijatelji i roditelji ne pružaju oblik podrške i socijalne interakcije kakav im je potreban, češće su posjetitelji pornografskih i nasilnih internetskih stranica. Oni su i rizičniji za zlostavljanje drugih učenika putem interneta. Zanimljivo je da mnogi roditelji tvrde kako njihova djeca nisu oduvijek bila izolirana, nego su se većim povezivanjem s virtualnim svijetom udaljavala od stvarnosti svakodnevnog, realnog života. Za tinejdžere koji u stvarnom svijetu nemaju odnos ispunjen ljubavlju s brižnim odraslima i zdrave odnose s vršnjacima, vjerojatnije je da će biti kako počinitelji tako i žrtve u virtualnom prostoru. Najveći rizik da postanu dijelom neprikladnih virtualnih aktivnosti izražen je kod učenika za koje se smatra da su u rizičnoj skupini kad su posrijedi ostali problemi u ponašanju, osobito kod "dežurnih krivaca". Veća je mogućnost da će učenik koji se ne osjeća dijelom školske zajednice tražiti online zajednicu koja može iskoristiti njegovu usamljenost i osjećaj disfunkcionalnosti. Pomaganje učenicima da se osjećaju povezanima i voljenima u domu, školi i među vršnjacima dobiva još više na važnosti ako znamo da ih izostanak povezanosti i brige čini rizičnim za cyberbullying.
Kratki savjeti za roditelje
-
Pronađite vremena za djecu. Nemojte koristiti računalo i Internet umjesto dadilje.
-
Naučite više o računalima tako da možete razgovarati s djecom o njima zanimljivim temama.
-
Ograničite korištenje računala na jedan ili dva sata dnevno (dobro je uvesti jasna pravila, primjerice nema računala prije škole, prije spavanja, za vrijeme obroka ili prije nego što je napravljena zadaća).
-
Razgovarajte s djetetom o opasnostima interneta i poučite ga da ne daje osobne podatke ni fotografije na internetu te da ne dogovara susrete s nepoznatim ljudima. Ako se dijete jako želi susresti s osobom koju je upoznalo preko interneta, onda to mora biti na javnom mjestu i u prisutnosti roditelja.
-
Stavite računalo u dnevni boravak, ne u dječju sobu. Tako možete nadgledati djecu dok su na internetu i vidjeti koje stranice posjećuju.
-
Pazite da vaše dijete ne provodi previše vremena ispred računala.
-
Potičite korištenje računala kao oruđa za učenje i druženje, a ne isključivo za zabavu (npr. igrice).
-
Upoznajte njihove internetske prijatelje onoliko koliko poznajete i ostale prijatelje.
-
Naglasite svojoj djeci kako oni nisu krivi ako su žrtve virtualnog nasilja. Recite da im nećete zbog toga oduzeti pravo na korištenje računala – to je glavni razlog što djeca ne govore odraslima kad su žrtve nasilja na internetu.
Ako roditelji doznaju da im je dijete žrtva nasilja preko interneta, trebaju poduzeti sljedeće:
-
poučiti dijete da ne odgovara na nasilne, prijeteće ili na bilo kakav način sumnjive poruke
-
ne brisati poruke ili slike, jer mogu poslužiti kao dokaz
-
pokušati otkriti identitet nasilnika kako bi se mogle poduzeti adekvatne mjere za sprječavanje nasilja
-
kontaktirati internet providera
-
kontaktirati školu
-
ako je identitet nasilnika poznat, pokušati kontaktirati njegove roditelje (jer postoji velika vjerojatnost da oni ne znaju kako se njihovo dijete nasilno ponaša)
-
kontaktirati policiju ako poruke preko interneta sadrže prijetnje nasiljem, uhođenje, napastovanje, dječju pornografiju i sl.
Najčešće se roditelji ne ustručavaju preuzeti odgovornost za ponašanje svoje djece u igri, školi ili u kući nekog drugog. Ne mora biti drukčije ni kad je riječ o onome što se događa posredstvom moderne tehnologije. Roditelji trebaju razgovarati sa svojom djecom o kompjutorskoj etici, dogovoriti pravila ponašanja na internetu i, kao najvažnije, definirati posljedice kršenja tih pravila. Trebaju poučiti djecu da nikad ne pokazuju svoje lozinke ili da se ne svađaju i ne ponašaju nasilno na internetu.
ZAPAMTITE!
Vaša djeca mogu znati više od vas o tehnologiji, ali vi znate više o životu. Dopušteno vam je postaviti pravila i tražiti njihovo poštivanje. Vi ste još uvijek roditelj!
Informirajte se i o programima koji filtriraju web stranice za koje ne želite da budu dostupne vašem djetetu. Većina tih programa mogu se kupiti preko interneta, a neki su i besplatni. Neki internet preglednici (Internet Explorer) imaju ugrađene filtre koji se mogu uključiti kako ne bi dopuštali pristup stranicama određena sadržaja. Najčešće korišteni filtri su ContentProtect, CYBERsitter i NetNanny.
Programi za filtriranje koristan su alat za roditelje kako bi mogli usmjeriti pažnju svoje djece na poučne i primjerene sadržaje umjesto nepoželjnih. Ni takvi programi, međutim, nisu savršeni te ih treba koristiti samo kao pomoćno sredstvo. Najbolji filtar ipak su vaša nazočnost, nadzor i podrška.
U prilogu se nalazi publikacija Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba: "Vršnjačko nasilje preko Interneta" u kojoj ćete naći korisne informacije i savjete za vaše dijete:
