za osobne stranice vjeroučitelja B. Baruna klikni ovdje
VJEROVANJE APOSTOLSKO
U zajednici Isusovih učenika, u Crkvi, od najstarijih vremena postoje obrasci (sažeci) kojima se kratko želi izraziti ono što sva zajednica vjeruje. Jedan takav sažetak zove se Vjerovanje apostolsko. Nazivamo ga apostolskim jer se u njemu nalazi ono najvažnije što su apostoli navješćivali o Bogu, o čovjeku i o njegovu pozivu na vječni život s Bogom. Onima koji u odrasloj dobi pristupaju k vjeri ili već primljenu vjeru žele prihvatiti na odrasliji i osobniji način, Crkva oduvijek pruža to Vjerovanje sa željom da ga upamte, da budu u to Vjerovanje upućeni, da po njemu žive i da ga mogu drugima naviještati. Isusovi vjernici to zajedničko Vjerovanje znaju, mole, prihvaćaju i po njemu žive. Stoga je ono simbol (znak) njihova međusobnog prepoznavanja i jedinstva po svemu svijetu. O tom jedinstvu piše sv. Pavao kršćanskoj zajednici u Efezu: “Jedan Gospodin – jedna vjera – jedno krštenje” (Ef 4,5).Da bismo što dublje naslutili, shvatili i doživjeli ono što Crkva želi izraziti Vjerovanjem apostolskim, potrebno je iznova i na različite načine ulaziti u njegov sadržaj. Potrebno ga je tumačiti i meditirati nad tajnama vjere koje su njime izrečene.
Vjerujem
u Boga,
Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan;
sašao nad pakao;
treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku,
općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela,
život vječni.
Amen.
"Vjerujem..."
Vjera - prva je riječ Vjerovanja vrlo važna. Njome izričemo nešto važno o samome sebi. Njome izjavljujem: "Ja osobno vjerujem!" To znači: "Ja sam uvjeren i imam potpuno povjerenje. Ja sam uvjeren da Bog jest i u Boga imam potpuno povjerenje." To sa mnom govore i svi moji istomišljenici u vjeri. Na taj se način očitujemo kao zajednica vjernika, kao Crkva. Zato možemo reći da Crkva nastaje vjerom. Vjerom se uspostavlja najintimnija povezanost s Bogom i istinsko bratstvo među ljudima. Vjerom ulazimo u "Savez" s Bogom i u "savezništvo" sa svim ljudima. Prava vjera nije otuđenje sebi i drugima ni opijum za bježanje pred ljudskim problemima. Vjerom se ne zatvaramo u uski krug vjernika niti nas vjera oslobađa da preuzmemo vlastite ljudske odgovornosti. Temeljna Isusova zapovijed jest ljubav prema Bogu i čovjeku. Stoga nas vjera još više obvezuje da sa svim ljudima sudjelujemo u izgradnji boljega svijeta: da među ljudima zavlada pravednost, istina, sloboda, ljubav . . .Kad kažemo: "Vjerujem", želimo izraziti i ovo: "Založit ću se da u život provedem ono što vjerujem. I u svom osobnom životu i u svojim društvenim obvezama, ! oji i da naš život ne svršava potpunim uništenjem. No mi kršćani vjerujemo da na ta pitanja imamo Božji odgovor. Bog nam je objavio najdublje tajne o sebi i o čovjeku.
Bog nam se objavio, "govorio", nam je po Božjim ljudima u povijesti, a nadasve nam je uputio svoju Riječ po Isusu Kristu koji je Sin Božji i naš Brat. Knjige koje sadrže Božju objavu zovemo Sveto pismo ili Biblija, a dijele se na Stari i Novi zavjet.
Da bismo mogli vjerovati, potrebna nam je Božja svjetlost i Bolja pomoć. Mi to zovemo milost, Božji dar. Kad kažemo da nam je za vjeru potrebna milost, time zapravo želimo reći da se najintimnija povezanost s Bogom ne može silom iznuditi, niti ona može biti u prvom redu plod naših razumskih i drugih napora. Kao što se istinsko prijateljstvo i međusobno povjerenje mogu samo "badava" pokloniti, slično je i vjera dar koji nam Bog bez naših zasluga nudi i koji možemo samo slobodno primiti.
No za primanje dara treba uvijek ostati otvoren. Bog nam se "badava" poklanja, ali je potrebno da ostanemo - i srcem, i razumom, i načinom života, i svime onim što jesmo - otvoreni da ga prihvatimo. Ali, i ta je naša sposobnost da za primanje vjere ostanemo "otvoreni" zapravo milost (nezasluženi Božji dar). Jer cijelim smo svojim bićem od Boga darovani: od Boga nam dolazi postojanje i sve ono što jesmo.
Vjera nam daje sigurnost, ali je vjera i stalno traženje. Nikada ne možemo reći da Boga dovoljno poznamo i da je naše povjerenje prema njemu bez opasnosti. Kao što nikad ne možemo reći da dovoljno poznamo onoga koga volimo i da nam ne može doći u opasnost povjerenje u njega. Zato je potrebno da uvijek iznova nastojimo upoznati ono što vjerujemo. Potrebno je vjeru osobno i zajednički proučavati, o njoj razmišljati i razgovarati. No iznad svega je potrebno u molitvi se s Bogom susretati. I vjeru živjeti. Jer vjera je živi odnos sa živim osobama. A taj se odnos predanja i povjerenja može sa sigurnošću upoznati samo iz osobnog iskustva.
| vrh stranice |
"Vjerujem u Boga... "
Bog
Bog je veliki Misterij (tajna). Teško je i gotovo nemoguće Ljudskim riječima izraziti tko je i kakav je Bog. No naše nam riječi mogu pomoći da naslutimo neizrecivo bogatstvo Misterija Boga. Osobito riječi za koje vjerujemo da su nam od Boga objavljene.
O Bogu se može izreći svako dobro i samo dobro: Bog je jedan, živ i vječan. On je istinski i vjeran, svemoguć i dobar. On je Stvoritelj neba i zemlje: sve što postoji - po njemu postoji. Različit je od svakoga stvorenja, neizrecivo veći i viši od čovjeka. A ipak, on je neizrecivo blizak čovjeku i svim bićima. Sv. Pavao to izražava ovako: "U njemu živimo, mičemo se i jesmo, njegov smo rod" (Dj 17,28).
Bog je nevidljiv, ali ga na više načina možemo naslutiti i upoznati: razmišljanjem o prirodi i tajnama svemira, razmišljanjem o misteriju čovjeka - osobito o čovjekovoj sposobnosti da misli, stvara i voli... Sva priroda, sav svemir, sve što postoji - a nadasve čovjek - odražava Božju dobrotu, mudrost, ljepotu i veličinu. O Bogu nam svjedoči i naša savjest: razlikujemo dobro od zla, znamo da trebamo činiti dobro; nije moguće da je, u konačnici, besmisleno naše nastojanje da činimo dobro.
Kršćani nadasve spoznaju Boga iz Objave. Vjerujemo da je Bog u povijesti govorio po Božjim ljudima i napokon po svom Sinu Isusu Kristu. Isus Krist nam je osobito otkrio tko je Bog i što on za nas čini iz ljubavi. Isus nam je objavio i koji su Božji planovi s čovjekom: otkrio nam je da je čovjek pozvan na vječni život u neizrecivoj zajednici ljubavi s Bogom.
Najljepšu izreku o Bogu nalazimo u Svetom pismu (Bibliji) u sv. Ivana: "Bog je Ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu" (1 Iv 4,16).
Presveto Trojstvo
Isus nam je otkrio najveću tajnu o Bogu: Bog nije osamljenik, Bog je neizreciva zajednica ljubavi Oca i Sina i Duha Svetoga. U Bogu su trojica, tri osobe: Otac - Sin - Duh Sveti. Stoga kažemo: samo je jedan Bog, a u Bogu su tri osobe. Tajnu "trojedinog" Boga nazivamo Presveto Trojstvo ili, kako se ponegdje veli, Sveta Trojica.
Ta stvarnost naše vjere premašuje i nadilazi naš razum. Boga ne možemo potpuno shvatiti ni izraziti, jer Bog je "veći od našeg srca" i naše pameti, kako kaže sv. Ivan (usp. 1 Iv 3,20). No u svojoj se vjeri oslanjamo na riječi Isusa Krista, Sina Božjega koji nam je objavio tu najdublju tajnu o Bogu. On je rekao: "Nitko ne poznaje Boga osim Sina i onaj kome Sin hoće da objavi" (Mt 11,27).
Svoju vjeru u Presveto Trojstvo izražavamo kad god se križamo znakom križa i ispovijedamo: "U ime Oca i Sina i Duha Svetoga." Time obnavljamo svoje krštenje jer smo po Isusovu nalogu tako kršteni i krstom posvećeni Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. U evanđelju sv. Mateja Isus na dan svog uzašašća daje učenicima posljednju zapovijed: "Idite po svem svijetu. Sve narode učinite mojim učenicima. Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" (Mt 28,19-20).
| vrh stranice |
"...Oca svemogućega"
Bog Otac
Najljepši naziv za Boga jest Otac. Tako nam ga je predstavio u svojim pričama, svom učenju i molitvama njegov Sin Isus Krist. On ga je nazivao na svom materinskom jeziku "Abba" što zapravo znači "Tata moj!". Taj je naziv pun intimnosti i povjerenja prema Bogu. I nas je Isus u tom smislu naudio moliti najljepšu molitvu Bogu Ocu: "Oče naš!".
Kad Boga nazivamo Ocem, ne želimo samo reći da je on dobar i pun brige za nas kao otac. On jest Otac. To je njegovo pravo ime, ime prve osobe Presvetog Trojstva. Veliki kršćanski pisac Tertulijan (iz III. st.) kaže: "Nitko nije tako i takav otac kao Bog."
Budući da je Bog naš Otac, mi smo svi Božja djeca ili, kako voli reći Sv. pismo, sinovi Božji. U kršćanskom se jeziku to naziva "Božje posinjenje" ili "bogosinstvo" ili, drugim riječima, "milost posvetna". To je naše najveće dostojanstvo, ali i obveza da se prema Bogu odnosimo kao sinovi, s poštovanjem i povjerenjem, i da živimo kao Božji ljudi koji čuvaju i njeguju prijateljstvo s Bogom.
Odatle izvire i drugo naše dostojanstvo i obveza: svi smo mi ljudi medu sobom braća, jer imamo zajedničkog i istog Oca. Stoga je "bratoljublje" ili uzajamna ljubav među ljudima temeljna obveza svih kršćana. Isus u Evanđelju proglašava kao svoju najveću zapovijed: ljubav prema Bogu i ljudima.
Otac svemogući
Uz taj vrhunski i najljepši naziv za Boga Oca, u Vjerovanju stoji još jedan izraz: svemogući. Taj se izraz može uzeti kao pridjev, ali može stajati i samostalno, kao Božje ime: Svemogući. Bog sve može. Možda nas taj naziv može i prestrašiti, jer nas lako može navesti na pomisao da bi nam Svemogući mogao učiniti i svako zlo. No ne smijemo zaboraviti: Bog je bezgranično dobro biće. Treba da u Vjerovanju, i u svojoj svijesti, uvijek spajamo oba Božja imena: Bog je Otac-Svemogući. To znači da je njegova očinska ljubav svemoguća, a njegova svemogućnost puna je dobrote i srca, brige i ljubavi. Sv. Pavao to lijepo izražava: "Ako je Bog za nas, tko će protiv nas" (Rim 8,31). - Svemogućnost se Božja najviše očituje u tom što je Bog kadar i zlo okrenuti na dobro. I o tom sv. Pavao veli: "Bog u svemu surađuje na dobro s onima koji ga ljube" (Rim 8,28).
| vrh stranice |
"...Stvoritelja neba i zemlje"
Bog - stvoritelj neba i zemlje
Bog je Stvoritelj svega što postoji ili, kako kaže Biblija, "neba i zemlje". U Apokalipsi (Otkrivenju) Bog se naziva: "Ja sam Alfa i Omega" (Otk 1,8). Alfa je prvo slovo grčkoga alfabeta, a Omega posljednje. To znači: sve je stvorenje poteklo od Boga i u Bogu nalazi svoj posljednji smisao, svoj posljednji cilj. Najljepše je to o čovjeku izrazio sv. Augustin na početku svojih Ispovijesti: "Za sebe si nas, o Bože, stvorio, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi."
Bog je na izvoru svih bića. Od njega potječe: osnovna materija, neživa i živa priroda, biljke i životinje, a vrhunac svega vidljivog stvorenja jest čovjek. Prve nam stranice Biblije u Knjizi Postanka jednostavnim pjesničkim jezikom, punim slika, govore o tim veličanstvenim počecima svemira i čovjeka, kojima je sam Bog autor ili začetnik. Stvoriti znači pozvati na bivstvovanje i dati svemu razvoj i rast te omogućiti punu zrelost i savršenstvo. U Bibliji se ništa potanje ne govori kako je sve nastalo. Ističe se samo da sve u Bogu ima svoj početak i da je Bog sve stvorio dobro, štoviše veoma dobro. A da se izrazi ta jedinstvena Božja svemoć u stvaranju, Biblija često ponavlja da je Bog sve stvorio svojom riječju. U Knjizi Postanka stalno se ponavlja, kao u pjesničkom refrenu: "I reče Bog!"
Nevidljivi svijet
Medu stvorenjima naša vjera razlikuje "vidljivi svijet", to jest ovaj svemir u kojemu živi čovjek, i "nevidljivi svijet" ili anđele. U Bibliji se anđeli pojavljuju kao Božji poslanici koji s nama surađuju u dobru ("anđeo" je riječ grčkog porijekla a znači "vjesnik", "poslanik"). Po njima se naročito očituje Božja dobrota i briga za nas. Svaki čovjek ima anđela čuvara. Vjera u anđele izražava našu sigurnost da se Bog brine za svakoga od nas, da nas "po imenu" pozna i da smo u najintimnijoj povezanosti s njime. - Ne znamo kako anđeli izgledaju, ali znamo da je Bog svemoguć i da osim ljudi može stvoriti i druga bića obdarena razumom, slobodnom voljom i sposobnošću da vole. Anđeli su duhovna i "bestjelesna" bića.
Čovjek - vrhunac Božjega stvaranja na zemlji
Po Bibliji, vrhunac Božjega stvaranja na Zemlji jest čovjek. Biblija izražava neizrecivo čovjekovo dostojanstvo kad ističe da je stvoren "na sliku Božju" (Post 1,26-27). Čovjek je sličan Bogu, "bogolik", jer može, slično kao i Bog, spoznavati; stvarati, ljubiti i živjeti. Čovjek nadvisuje sva ostala zemaljska stvorenja mnogim darovima, a osobito razumom i slobodnom voljom. Sposoban je da ljubi, da se udružuje, da bude stvaralac i da tako usavršava i sebe i svijet. A po Bibliji, uzdignut je nad sve stvorove osobito time što je određen da bude "dijete Božje". Već smo rekli da se to čovjekovo dostojanstvo u kršćanskom jeziku zove "Božje posinjenje" ili "bogosinstvo" ili, drugim riječima, "milost posvetna".
Bog nije stvorio čovjeka kao osamljeno biće. Od početka "muško i žensko stvori ih" (Post 1,27). Njihovo združenje tvori prvi oblik zajednice ljudskih osoba: brak i obitelj. Čovjek je tako po svojoj naravi društveno biće i bez povezanosti i suradnje s drugima ne može ni živjeti ni razviti svoje sposobnosti.
Grijeh i zlo u čovječanstvu i stvorenju
Nažalost, sklad je Božjeg stvorenja poremećen i narušen grijehom, a odatle izviru sva druga zla. Sagriješili su i anđeli i prvi ljudi, a poslije toga grijeh i zlo postaje žalosna činjenica i pratilac povijesti čovječanstva. Anđeli koji su sagriješili pobunom protiv Boga izgubili su svoje prvotno dostojanstvo i zauvijek su odbačeni od Boga. U Bibliji postoji za njih naziv sotona ili davao. Izraz sotona potječe iz hebrejskoga, a znači neprijatelj; to isto znači i riječ davao, koja potječe iz grčkoga. Hrvatska riječ vrag izvorno također znači neprijatelj. Đavli su neprijatelji ljudima, jer im zavide na Božjem prijateljstvu pa ih napastuju i zavode na zlo. Isus đavla naziva "Ubojica ljudi od početka" (Iv 8,44). Đavlu se možemo oduprijeti, potpomognuti Božjom pomoću i milošću. Stoga Isusov "Oče naš" završava molbom: "Oslobodi nas od Zloga!" (Mt 6,13).
Sagriješili su i prvi roditelji, Adam i Eva. Njihov je grijeh na slikovit način opisan u Bibliji u Knjizi Postanka (glava 3). Na djelu je napasnik, davao, koji ih zavodi. Njihov se grijeh sastoji u neposlušnosti Bogu i u tome što su sami, bez Boga, htjeli postići i ostvariti svoju bogolikost.
Grijeh praroditelja prelazi kao grešno stanje na sve njihovo potomstvo. Taj se grijeh zove iskonski ili istočni, jer iz njega istječu svi ostali grijesi. - Svi se ljudi rađaju kao potomci grešnoga čovječanstva (kao "djeca ljudska"), a ne kao nosioci božanskog života (kao "djeca Božja").
Taj grijeh dakako nije dotakao Isusa Krista koji je sav bezgrešan. Po posebnoj milosti, od istočnog je grijeha sačuvana i Isusova Majka, blažena Djevica Marija. I ona je bez ikakve ljage grijeha od samoga svog začeća. Stoga je i nazivamo "Bezgrešno začeće".
Istočni je grijeh "izobličio" u ljudima prvotnu "bogolikost" koja im je ponuđena kao poseban dar. Narušeno je i izgubljeno ono intimno prijateljstvo što ga je Bog ponudio čovjeku i koje zovemo Božje "posinstvo" ili "milost posvetna".
Čovjek je ostao nekako opljačkan i ranjen u sebi i u dodiru s drugim stvorenjima. Prvi grijeh usadio je pobunu u Ljudski duh, unio je nesklad između duha i tijela. Ljudski je razum potamnio, a volja oslabila. Tako ranjeni, ljudi upadaju u velike zablude o pravom Bogu, o ljudskoj prirodi, o smislu života i u procjeni dobra i zla.
Najteža kazna za grijeh, po Bibliji, jest tjelesna smrt, povezana s tolikim trpljenjima i nevoljama.
Grijeh je nekako preko čovjeka dotaknuo i svu prirodu. I uistinu, priroda i njezine sile, ako su u ruci grešnog čovječanstva, može postati razorna u svjetskim razmjerima. Dok ljudi ne ovladaju sami sobom, dotle uvijek postoji opasnost da na zlo upotrijebe i prirodne sile.
Zbog toga sav život ljudi, i pojedinaca i skupina, kroz svu povijest čovječanstva pruža sliku dramatične borbe između svjetla i tame, između istine i laži, između mržnje i ljubavi, između dobra i zla. To ipak ne znači da su čovjek i svijet posve pošli po zlu, jer ostaju uvijek Božji stvorovi i u svojoj su osnovi dobri.
Ovo u čemu nas poučava Božja riječ u Svetom pismu i u vjerovanju Crkve, slaže se s općim iskustvom. Ako čovjek iskreno pogleda u svoje srce, nalazi da je sklon na zlo i uronjen u tolike jade koji ne mogu potjecati od dobroga Boga Stvoritelja.
Štoviše, svu ljudsku povijest prožima teška borba protiv zle moći mraka. Ta je borba započela već u praskozorje čovječanstva. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da ostvari dobro. Grijeh pogađa ne samo pojedinog čovjeka nego ima i društvene razmjere. Samo uz velike napore i uz pomoć Bolje milosti svaki čovjek i ljudsko društvo može ostvariti čovječnost i postići nutarnji sklad i jedinstvo.
Obećanje i očekivanje Spasitelja
U borbi protiv grijeha i zla čovjek nije prepušten sebi. Zbog istočnoga grijeha i zbog nanosa tolikih osobnih grijeha svih ljudi, nije prestala Božja ljubav prema čovjeku i čovječanstvu.
Bog je u svojoj dobroti obećao Spasitelja. Od pradavnih vremena živjela je u čovječanstvu duboka nada da će Bog ponovno zahvatiti u povijest čovječanstva, da će spasiti čovjeka i obnoviti djelo stvaranja. To lijepo izražava poznata molitva u liturgiji: "Bože, ti si čovjeka divno stvorio i još divnije obnovio."
I nakon grijeha Bog stvoritelj svemira i ljudi vodio je uvijek brigu o svojim stvorovima, i o pojedincima i o narodima. Očinski ih je vodio prema ostvarivanju njihova određenja.
Iako su pobuna i grijeh, a s njima i patnja i smrt, od prvih početaka prodrli u ljudsku povijest, Bog je uvijek s ljubavlju pazio na svoje stvorove, "dajući im životni dah i sve ostalo" (Dj 17,25).
S osobitom je brigom izabrao izraelski narod da u njemu za sav svijet podržava i hrani nadu u Spasitelja koji će izaći iz toga naroda. Veliki pravednici vapili su za Spasiteljem i pripravljali mu put. Njihovu je želju najbolje izrazio prorok Izaija u vapaju i molitvi koju i danas Crkva ponavlja u vrijeme Došašća: "Rosite, nebesa, odozgor - i oblaci daždite Pravednika! Neka se rastvori zemlja da procvjeta Spasiteljem" (usp. Iz 45,8).
