preskoči na sadržaj

Osnovna škola Eugena Kumičića Velika Gorica

Login
E dnevnik

Dragi učenici, korisničko ime i lozinku dobit ćete kod svoje učiteljice ili razrednice.

Dragi roditelji, za uslugu eGrađani obratite se u najbližu poslovnicu FINE.

e-mail: os-eugena-kumicica@zg.t-com.hr

MB : 80613269

OIB: 40011714464

TEL: 6221302, 6260562

FAX: 6222029

Ime vlasnika računa : Grad Velika Gorica

Naziv banke: Erste

IBAN broj: HR38 2402 0061 5000 6758 1

HR 00

Poziv na broj : 7803-14371-MB uplatitelja

vijesti
Poziv na sudjelovanje u istraživanju učenika od 1. do 4. razreda
Ivna Ivanković / datum: 14. 5. 2020. 10:53

Dragi roditelji,

Trinaest profesorica, asistentica i suradnica s Odsjeka za psihologiju
Filozofskog fakulteta u Zagrebu provodi istraživanje o utjecaju pandemije
na različite aspekte života građana Hrvatske. Istraživanje se zove "Kako
smo? - Život u Hrvatskoj u doba korone", a znanstvenice posebno zanima
kako se osjećaju i što o trenutačnoj situaciji misle roditelji i djeca
školske dobi. Molimo vas da im vi i vaša djeca pomognete to
saznati.


Upitniku možete pristupiti na poveznici:

https://s2survey.net/kakosmo/?q=dj1


Na prvoj stranici ankete moći ćete pročitati informacije o cijelom
istraživanju. Nakon toga tražit će se Vaša suglasnost za sudjelovanje
Vašeg djeteta u istraživanju jer prema Etičkom kodeksu istraživanja s
djecom učenici mogu pristupiti upitniku samo uz suglasnost roditelja. Kad
dijete ispuni anketu, vi ćete, ako to želite, moći pristupiti anketi za
odrasle.

Osim prikupljanja podataka, ovo istraživanje uključuje i davanje
psiholoških savjeta putem besplatnih webinara, o čemu će sudionici biti
obaviješteni na kraju ispunjavanja ankete.

Unaprijed vam zahvaljujemo na sudjelovanju u istraživanju!

 

Više o istraživanu pogledajte na poveznici: 
https://www.youtube.com/watch?v=4BDpb8A0ZXU

 


[OPŠIRNIJE]



Rezultati anketnog upitnika o provođenju nastave na daljinu
Ivna Ivanković / datum: 4. 5. 2020. 17:12

Dragi roditelji,

na linku možete naći rezultate anketnog upitnika kojim smo ispitali neke aspekte nastave na daljinu.


[OPŠIRNIJE]



Kontakti za podršku
Ivna Ivanković / datum: 4. 5. 2020. 17:06

Dragi roditelji,

u okolnostima koje su nas zadesile svi osjećamo povećane zahtjeve. Kao i vi, svi mi željno iščekujemo povratak u običajene rutine života u kojima je manje poklapanja onih profesionalnih i privatnih uloga. Nadasve, svi jedva čekamo nastaviti s radom u školi. Do tada nas čeka još neki put. U tom vremenu želimo i vama i nama strpljenje i prihvaćanje situacije u kojoj mali pomaci znače puno!

Ako osjećate potrebu za dodatnom podrškom evo nekoliko kontakata na koje se možete obratiti:

  • Centar za djecu, mlade i obitelj osigurao  je telefonsku podršku i savjetovanje za sve građane Velike Gorice. Broj telefona je 091/6231-734. Linija je otvorena svaki radni dan od 9.00 do 14.00 sati. Na pozive odgovaraju socijalna pedagoginja, psihologinja i logopedinja.
  • PRIRUČNIK “KORONAVIRUS I MENTALNO ZDRAVLJE: PSIHOLOŠKI ASPEKTI, SAVJETI I PREPORUKE”

    http://psiholoska-komora.hr/static/documents/HPK-Koronavirus_i_mentalno_zdravlje.pdf

Vaši nastavnici, stručni suradnici i ravnateljica.


[OPŠIRNIJE]



Mala škola roditeljstva (1) Transgeneracijski prijenos roditeljstva
Ivna Ivanković / datum: 4. 5. 2020. 16:44

Pozitivno roditeljstvo, kako ga određuje Vijeće Europe (“Pareting in Contemporary Europe Publishing, April 2007) je:

Roditeljsko ponašanje i vrijednosti koji se temelje na najboljim interesima djeteta:

postavljanje granica nenasilnim metodama

ostvarenje punog razvojnog potencijala djeteta.

Svatko tko je postao roditeljem, zna da nema iskrenije želje od ove, a istovremeno težeg zadatka.

Što ako je vaš puni plemenit lavlji potencijal roditeljstva „sapet“ nekim uhodanim načinima funkcioniranja koje ste nesvjesno pokupili u svom djetinjstvu?

U ovome ćemo članku razmatrati kako pomoći samom sebi u onim situacijama u kojima se kao roditelji ulovimo u činjenju onoga za što smo rekli da nikad nećemo kad budemo roditelji, a činili su naši roditelji!

Transgeneracijski prijenos roditeljstva – što je?

S koljena na koljeno ne prenose se samo fizičke karakteristike, već se usvajaju i određena ponašanja te određeni stavovi. S razlogom se kaže da je obitelj učiteljica i kolijevka života. Obiteljsko naslijeđe je primarno dobro koje smo stekli u životu, jer čak i kada je ono po nečemu loše, iz njega izrastamo upravo mi, pa čak i kada je potrebno razviti se u suprotnosti s njim.

Što to sve „zaradimo“ u krugu obitelji? S koljena na koljeno prenosi se način odgajanja djece, preferencije izbora partnera, što podrazumijeva uloga žene, muškarca, djeteta, način kako se odnositi prema članovima obitelji, načine kako se nositi s ljutnjom, strahom, boli, kako se nositi s problemima, odnos prema autoritetu, način nošenja s frustracijom i daleko puno više nego što je navedeno.

Određeni načini ponašanja otkrivaju vrijednosti koje su tim ponašanjima štićene. Od nas se kao odraslih osoba očekuje da razumijemo što određena ponašanja znače. Također, tijekom odrastanja bili smo suočeni s time da naši roditelji nisu savršeni, stoga smo već kao djeca primjećivali neka ponašanja svojih roditelja za koje smo se u sebi određivali da ih mi u svom životu ne želimo ponavljati. Ono što nam se kao roditeljima može događati jest da sami sebe „ulovimo“ u nekom ponašanju prema svom djetetu, koje kao dijete nismo podnosili od strane svojih roditelja. Dvije su mogućnosti koje izviru iz ove situacije s kojom se suočavamo:

  • put oprosta: prilika za dublje razumijevanje svoga roditelja
  • put promjene: prilika za napredovanje u roditeljskim vještinama: pogledati u korijen nesvjesnog ponašanja i svjesno odlučiti ponašati se drugačije

Put oprosta

„Kad sam imao 14, otac mi je bio tolika neznalica da sam jedva podnosio tog starca u svojoj blizini. Kad sam napunio 21, ostao sam zapanjen koliko starac može naučiti u sedam godina.“

Izreka se pripisuje Marku Twainu

            Sličnu ima i naš pokojni kantautor Oliver Dragojević: „… ja sam, pape, isti, jer sam život kuša.“ U mladosti smo ispunjeni idealizmom koji je ukrijepljen na crno-bijelom pogledu na svijet, koji proizlazi iz nedovoljnog iskustva i nedozrele ličnosti. Iz tog razloga situacije u kojima postupamo na način za koji smo se zarekli da nikad nećemo, otkrivamo da smo jednako krvavi ispod kože kao i oni koje smo jednom možda zbog toga i osudili. Najteže se povrede događaju upravo u obitelji, jer smo ne htijući najneposrednije izloženi kao ljudska bića onima koji su nas rodili, kojima smo dani na čuvanje dok ne odrastemo i voljenje do kraja života. Isto tako, ti naši roditelji, koje iz perspektive djeteta doživljavamo svemoćnima, pa i svaku njihovu pogrešku zbog toga nevjerojatno teškom, potrebiti su našeg oprosta, divljenja i ljubavi. Jednostavno, za herojski čin davanja života i pružanja svega ostalog što su tijekom života uspjeli dati. Uloga roditelja jedna je od najistinskije egzistencijalnih uloga u životu, jer smo direktnom odgovornošću „svezani“ za drugo ljudsko biće, koje o nama ovisi. Iz tog razloga je dobro proći kroz katarzičan put oprosta i sagledavanja sebe u toj trijadi moj roditelj – ja – moje dijete. Osnovno je i premoćno uvidjeti gdje smo to sve na neki način „zaspali“ i ostali zakovani nekim starim ponašanjima, koja smo to ponašanja samo preslikali bez razmišljanja, što to sve još zamjeramo svojim roditeljima, iz kojih proizlaze neuravnotežena postupanja prema svome djetetu (to može biti i inzistiranje na suprotnom od onoga kako smo živjeli kao djeca: kupovanje previše stvari djetetu jer mi nismo imali, ili bojati se disciplinirati dijete, jer smo doživljavali grubo discipliniranje od svoga roditelja). To sve možemo proći kao odrasli ljudi, i takva su „kuhanja“ u nama, znak zdravlja naše osobe i pokazatelj da razvoj ličnosti i karaktera nije određen dobi, nego da može (poželjno je) trajati do kraja života. Kada se ulovimo u takvim procesima, nemojmo misliti da su oni znakovi duševne poremetnje (možemo se osjećati tjeskobnije nego inače). Oni su samo kao duševna previranja, uslijed kojih doživljavamo neke emocije intenzivnije nego inače (sumnju, strah, bolna propitivanja svojih stavova), nekog „preslagivanja“ unutarnje sobe naše psihe, da bismo nakon što je staro pokućstvo podignuto, barem usisali ispod njega, provjetrili prostor, namjestili ga nanovo i dodali mu nove dijelove. Iz takvih procesa, u kojima preispitujemo svoja ponašanja, svoje motive, činimo neku vrstu odmaka od svakodnevice, da bismo se u nju mogli vratiti „zdraviji“, manje upregnuti nekim nesvjesnim reakcijama, a više slobodniji.  Oprostiti sebi i drugome, zahtijeva čitavog čovjeka, i može potrajati. Dozvolimo si bijeg u sebe, koji je nekad potreban da bismo bili potpuniji s drugima. Ili, kako bi Meša Selimović rekao, dozvolimo si na tren biti nesavršeni, da bismo zacijelili kao ljudi.

Put promjene

            Kao što smo već rekli, u svojoj prvoj obitelji učimo različite aspekte života te što je vrijedno općenito u životu. To je duhovno (nevidljivo) blago kojim nas naprte naši preci, ne samo roditelji. Svaka je obitelj kao neki mali kulturni krug, u kojoj članovi njeguju njima specifične vrijednosti. U obitelji naučimo o radnoj etici, o tome što je uspjeh i načine preživljavanja u okolini. U svakome od tih može se začahuriti neko krivo uvjerenje koje mi kao zasebni pojedinci od svoje obitelji imamo pravo promotriti i vidjeti odgovara li nama takav pristup (bilo čemu) kao osobama. Naslijediti način poslovanja, odgoja, brige za ljude i stvari, prirodan je način razvijanja osobe. Ipak, za izrastanje u zrelu osobu, potrebno je da za svaki od naslijeđenih aspekata proberemo na svjesnoj razini, neke od njih zauvijek odcijepimo od sebe, a neke još jače uznjegujemo.

Promotrit ćemo dva aspekta koje kao uvjerenja možemo „ponijeti“ od svoje kuće kao teret, a to su određenje prema uspjehu. Njega ćemo promatrati kroz aspekt perfekcionizma. Uz to, promotrit ćemo naš odnos prema stvarima i ljudskim bićima te kroz taj aspekt razmotriti dimenziju proračunatost-povjerenje.

Perfekcionizam

            Klicu perfekcionizma (ustrajanje u savršenosti koja ide protiv osobe same) možemo pohraniti u sebe u obiteljskom okruženju. Težiti biti što uspješniji, prirodni su plemeniti poticaju u osobi, no perfekcionističke težnje obično su uzrasle u kontaktu s drugima. Ti drugi, mogli su biti toliko zadivljeni nad nekom od naših sposobnosti, da su cijeneći uspjeh više od nas ugradili u nas kao djecu osjećaj da smo vrijedni kao osobe onda kada postižemo. To bolno uvjerenje može biti breme koje kvari svaki i najmanji užitak u životu, jer osoba sve promatra kroz prizmu je li nešto zaslužila, pa čak i one najprostije (u biti jednostavne) životne stvari. Osobe koje su potpomogle klicu perfekcionizma vjerojatno nisu bile svjesne da na manifesnoj razini pokazuju drugačije od onoga što osjećaju u dubini, da najveće znakove pažnje pokazuju za uspjeh, a ne za samo malo dječje biće. Uvjereni da čine dobro, možda su i samo prošli takav tretman od drugih iz njihova života te ne uviđaju ništa sporno u takvome stavu. Velike se stvari zbivaju za čovjeka na egzistencijalnoj razini onda kada doživljava neuspjeh. Tada kao da je preporođen od stalnog zahtijevanja od sebe i od drugih da „budu na nekoj razini“ te jednostavnije prihvaća život, a malo po malo upoznaje da mu život kao takav pripada, naprosto njegovim rođenjem te da život i ljubav ne može zavrijediti. Tu staje i njegova borba da gradi svoj osjećaj vrijednosti na pogledu drugoga. Tako su i naša razmišljanja o tome u kojim trenucima pokazujemo najizrazitije znakove ljubavi, pažnje, divljenja i nježnosti svome djetetu. Također, možemo razmišljati kakav je naš stav prema uspjehu u odnosu na stav naših roditelja te možemo li iz njihova primjera i vlastitog iskustva djetinjstva nešto naučiti.

Odnos – stvari

            Odrasli život opterećen je mukom priskrbljivanja materijalnih dobara i osiguranjem određene kvalitete života. Stoga se toliko radujemo kada promatramo neko dječje razmišljanje o nekoj odrasloj stvari i „dječjim biserima“ koji u takvim izjavama ispadaju sa dječjih usana, odnosno dječjih srca. Za djecu kažemo da su nevina, da su neiskvarena, da nisu životom oštećena… Sigurno to određuje da na život i stvari gledaju čišćim pogledom i lakše prodiru u ljudsku dušu, nego odrasli. Djeci zbog toga i zavidimo. Njihova neopterećenost pogleda proizlazi iz njihove bezbrižnosti za skrb u materijalnom smislu. Djeca nas obično i vrate „na zemlju“ kada pomislimo da je važnije „imati“ nego „biti“.

            Dobro je razmisliti jesmo li u primarnim obiteljima vrijednost života promatrali na dimenzijama: imanja – primanja – davanja i gdje su se naše obiteljske vrijednosti u primarnoj obitelji nalazile na dimenziji vrednovanja osobe – stvari. Promotriti koliko je u prvoj obitelji bio uključen aspekt empatije (suosjećanja sa svakim ljudskim bićem), a koliko smo druge razmatrali pod prizmom korisnosti, iz čega može proizlaziti uvjerenje: koristan, dakle vrijedan. Ako je to uvjerenje skriveno negdje duboko u našoj psihi nikada nećemo moći mirno sjesti i priuštiti si duševni odmor, već ćemo ga sebi na neki način stalno uskraćivati, stavljajući pretjeran naglasak na rad.

Povjerenje – račun

            Kao roditelji suočeni smo s brigom za potomka. Najstrašnijom brigom na svijetu, u vidu strahopoštovanja pred takvom odgovornosti – skrbiti za čitavi nemoćni život drugog bića koje je u početku posve ovisno o nama. Tako nije čudo da iz upravo tako jasno shvaćenog tereta odgovornosti želimo eliminirati i najmanju vjerojatnost štete i maksimizirati šanse za ono najbolje. U ovom aspektu dodiruju se kontrola i povjerenje, koji moraju biti uravnoteženi, ili uvijek malo natkriljeni povjerenjem, da bismo djetetu mogli prenijeti zdravi odnos prema životu, koji je uvijek više obojan ljubavlju, nego strahom. Promotriti svoje korijene u ovome djelu može puno pomoći, jer je prvo potrebno otkriti od kuda dolaze naša uvjerenja, odnosno kakva smo uvjerenja o životu mi primili. Jesmo li u konstantnoj „lebdećoj“ napetosti da će nešto loše dogoditi ili možemo slobodno primati život kakav je? Je li u temelju našeg odnosa prema životu grčeviti stisak onoga što brižno čuvamo, pa prema tomu, ne znajući, to ponekad i gušimo, ili doživljavamo život u stav zahvalnosti kao dar i imam povjerenja u ono dobro što u njemu možemo zateći? Brini se kao da je sve u tvojim rukama, a nadaj se čudu – mogli bi stajati kao maksima, ako želimo potpuno darivati sve što imamo u skrbi za stvari i ljude, ali pri svijesti da je život toliko neočekivan, da nadmašuje svako naše poimanje ili zamišljanje u budućnosti. Pomoć u nošenju s prevelikim teretom brige može nam biti istiniti događaj o osobi koja je preživjela automobilsku nesreću jer nije bila vezana. Taj životni primjer ne govori da trebamo biti nesmotreni prema životu i bezglavo se u njemu snalaziti, već da je život veći i od naših mogućnosti u skrbi za njega, da nas on uvijek premašuje.

Sve navedeno duboke su sfere unutarnjeg života osobe i zahtijevaju da im se u određenim trenucima života posvetimo, kako bi naši životi zadobili jasniju kvalitetu. Pitanja su osnovne naravi te im se možemo vraćati više puta tijekom svoga života, preslagujući na taj način svoje unutarnje prostore.

Ivna Ivanković, mag. psych.


[OPŠIRNIJE]



RSS


vijesti
Poziv na sudjelovanje u istraživanju učenika od 1. do 4. razreda
Ivna Ivanković / datum: 14. 5. 2020. 10:53

Dragi roditelji,

Trinaest profesorica, asistentica i suradnica s Odsjeka za psihologiju
Filozofskog fakulteta u Zagrebu provodi istraživanje o utjecaju pandemije
na različite aspekte života građana Hrvatske. Istraživanje se zove "Kako
smo? - Život u Hrvatskoj u doba korone", a znanstvenice posebno zanima
kako se osjećaju i što o trenutačnoj situaciji misle roditelji i djeca
školske dobi. Molimo vas da im vi i vaša djeca pomognete to
saznati.


Upitniku možete pristupiti na poveznici:

https://s2survey.net/kakosmo/?q=dj1


Na prvoj stranici ankete moći ćete pročitati informacije o cijelom
istraživanju. Nakon toga tražit će se Vaša suglasnost za sudjelovanje
Vašeg djeteta u istraživanju jer prema Etičkom kodeksu istraživanja s
djecom učenici mogu pristupiti upitniku samo uz suglasnost roditelja. Kad
dijete ispuni anketu, vi ćete, ako to želite, moći pristupiti anketi za
odrasle.

Osim prikupljanja podataka, ovo istraživanje uključuje i davanje
psiholoških savjeta putem besplatnih webinara, o čemu će sudionici biti
obaviješteni na kraju ispunjavanja ankete.

Unaprijed vam zahvaljujemo na sudjelovanju u istraživanju!

 

Više o istraživanu pogledajte na poveznici: 
https://www.youtube.com/watch?v=4BDpb8A0ZXU

 


[OPŠIRNIJE]



Rezultati anketnog upitnika o provođenju nastave na daljinu
Ivna Ivanković / datum: 4. 5. 2020. 17:12

Dragi roditelji,

na linku možete naći rezultate anketnog upitnika kojim smo ispitali neke aspekte nastave na daljinu.


[OPŠIRNIJE]



Kontakti za podršku
Ivna Ivanković / datum: 4. 5. 2020. 17:06

Dragi roditelji,

u okolnostima koje su nas zadesile svi osjećamo povećane zahtjeve. Kao i vi, svi mi željno iščekujemo povratak u običajene rutine života u kojima je manje poklapanja onih profesionalnih i privatnih uloga. Nadasve, svi jedva čekamo nastaviti s radom u školi. Do tada nas čeka još neki put. U tom vremenu želimo i vama i nama strpljenje i prihvaćanje situacije u kojoj mali pomaci znače puno!

Ako osjećate potrebu za dodatnom podrškom evo nekoliko kontakata na koje se možete obratiti:

  • Centar za djecu, mlade i obitelj osigurao  je telefonsku podršku i savjetovanje za sve građane Velike Gorice. Broj telefona je 091/6231-734. Linija je otvorena svaki radni dan od 9.00 do 14.00 sati. Na pozive odgovaraju socijalna pedagoginja, psihologinja i logopedinja.
  • PRIRUČNIK “KORONAVIRUS I MENTALNO ZDRAVLJE: PSIHOLOŠKI ASPEKTI, SAVJETI I PREPORUKE”

    http://psiholoska-komora.hr/static/documents/HPK-Koronavirus_i_mentalno_zdravlje.pdf

Vaši nastavnici, stručni suradnici i ravnateljica.


[OPŠIRNIJE]



Mala škola roditeljstva (1) Transgeneracijski prijenos roditeljstva
Ivna Ivanković / datum: 4. 5. 2020. 16:44

Pozitivno roditeljstvo, kako ga određuje Vijeće Europe (“Pareting in Contemporary Europe Publishing, April 2007) je:

Roditeljsko ponašanje i vrijednosti koji se temelje na najboljim interesima djeteta:

postavljanje granica nenasilnim metodama

ostvarenje punog razvojnog potencijala djeteta.

Svatko tko je postao roditeljem, zna da nema iskrenije želje od ove, a istovremeno težeg zadatka.

Što ako je vaš puni plemenit lavlji potencijal roditeljstva „sapet“ nekim uhodanim načinima funkcioniranja koje ste nesvjesno pokupili u svom djetinjstvu?

U ovome ćemo članku razmatrati kako pomoći samom sebi u onim situacijama u kojima se kao roditelji ulovimo u činjenju onoga za što smo rekli da nikad nećemo kad budemo roditelji, a činili su naši roditelji!

Transgeneracijski prijenos roditeljstva – što je?

S koljena na koljeno ne prenose se samo fizičke karakteristike, već se usvajaju i određena ponašanja te određeni stavovi. S razlogom se kaže da je obitelj učiteljica i kolijevka života. Obiteljsko naslijeđe je primarno dobro koje smo stekli u životu, jer čak i kada je ono po nečemu loše, iz njega izrastamo upravo mi, pa čak i kada je potrebno razviti se u suprotnosti s njim.

Što to sve „zaradimo“ u krugu obitelji? S koljena na koljeno prenosi se način odgajanja djece, preferencije izbora partnera, što podrazumijeva uloga žene, muškarca, djeteta, način kako se odnositi prema članovima obitelji, načine kako se nositi s ljutnjom, strahom, boli, kako se nositi s problemima, odnos prema autoritetu, način nošenja s frustracijom i daleko puno više nego što je navedeno.

Određeni načini ponašanja otkrivaju vrijednosti koje su tim ponašanjima štićene. Od nas se kao odraslih osoba očekuje da razumijemo što određena ponašanja znače. Također, tijekom odrastanja bili smo suočeni s time da naši roditelji nisu savršeni, stoga smo već kao djeca primjećivali neka ponašanja svojih roditelja za koje smo se u sebi određivali da ih mi u svom životu ne želimo ponavljati. Ono što nam se kao roditeljima može događati jest da sami sebe „ulovimo“ u nekom ponašanju prema svom djetetu, koje kao dijete nismo podnosili od strane svojih roditelja. Dvije su mogućnosti koje izviru iz ove situacije s kojom se suočavamo:

  • put oprosta: prilika za dublje razumijevanje svoga roditelja
  • put promjene: prilika za napredovanje u roditeljskim vještinama: pogledati u korijen nesvjesnog ponašanja i svjesno odlučiti ponašati se drugačije

Put oprosta

„Kad sam imao 14, otac mi je bio tolika neznalica da sam jedva podnosio tog starca u svojoj blizini. Kad sam napunio 21, ostao sam zapanjen koliko starac može naučiti u sedam godina.“

Izreka se pripisuje Marku Twainu

            Sličnu ima i naš pokojni kantautor Oliver Dragojević: „… ja sam, pape, isti, jer sam život kuša.“ U mladosti smo ispunjeni idealizmom koji je ukrijepljen na crno-bijelom pogledu na svijet, koji proizlazi iz nedovoljnog iskustva i nedozrele ličnosti. Iz tog razloga situacije u kojima postupamo na način za koji smo se zarekli da nikad nećemo, otkrivamo da smo jednako krvavi ispod kože kao i oni koje smo jednom možda zbog toga i osudili. Najteže se povrede događaju upravo u obitelji, jer smo ne htijući najneposrednije izloženi kao ljudska bića onima koji su nas rodili, kojima smo dani na čuvanje dok ne odrastemo i voljenje do kraja života. Isto tako, ti naši roditelji, koje iz perspektive djeteta doživljavamo svemoćnima, pa i svaku njihovu pogrešku zbog toga nevjerojatno teškom, potrebiti su našeg oprosta, divljenja i ljubavi. Jednostavno, za herojski čin davanja života i pružanja svega ostalog što su tijekom života uspjeli dati. Uloga roditelja jedna je od najistinskije egzistencijalnih uloga u životu, jer smo direktnom odgovornošću „svezani“ za drugo ljudsko biće, koje o nama ovisi. Iz tog razloga je dobro proći kroz katarzičan put oprosta i sagledavanja sebe u toj trijadi moj roditelj – ja – moje dijete. Osnovno je i premoćno uvidjeti gdje smo to sve na neki način „zaspali“ i ostali zakovani nekim starim ponašanjima, koja smo to ponašanja samo preslikali bez razmišljanja, što to sve još zamjeramo svojim roditeljima, iz kojih proizlaze neuravnotežena postupanja prema svome djetetu (to može biti i inzistiranje na suprotnom od onoga kako smo živjeli kao djeca: kupovanje previše stvari djetetu jer mi nismo imali, ili bojati se disciplinirati dijete, jer smo doživljavali grubo discipliniranje od svoga roditelja). To sve možemo proći kao odrasli ljudi, i takva su „kuhanja“ u nama, znak zdravlja naše osobe i pokazatelj da razvoj ličnosti i karaktera nije određen dobi, nego da može (poželjno je) trajati do kraja života. Kada se ulovimo u takvim procesima, nemojmo misliti da su oni znakovi duševne poremetnje (možemo se osjećati tjeskobnije nego inače). Oni su samo kao duševna previranja, uslijed kojih doživljavamo neke emocije intenzivnije nego inače (sumnju, strah, bolna propitivanja svojih stavova), nekog „preslagivanja“ unutarnje sobe naše psihe, da bismo nakon što je staro pokućstvo podignuto, barem usisali ispod njega, provjetrili prostor, namjestili ga nanovo i dodali mu nove dijelove. Iz takvih procesa, u kojima preispitujemo svoja ponašanja, svoje motive, činimo neku vrstu odmaka od svakodnevice, da bismo se u nju mogli vratiti „zdraviji“, manje upregnuti nekim nesvjesnim reakcijama, a više slobodniji.  Oprostiti sebi i drugome, zahtijeva čitavog čovjeka, i može potrajati. Dozvolimo si bijeg u sebe, koji je nekad potreban da bismo bili potpuniji s drugima. Ili, kako bi Meša Selimović rekao, dozvolimo si na tren biti nesavršeni, da bismo zacijelili kao ljudi.

Put promjene

            Kao što smo već rekli, u svojoj prvoj obitelji učimo različite aspekte života te što je vrijedno općenito u životu. To je duhovno (nevidljivo) blago kojim nas naprte naši preci, ne samo roditelji. Svaka je obitelj kao neki mali kulturni krug, u kojoj članovi njeguju njima specifične vrijednosti. U obitelji naučimo o radnoj etici, o tome što je uspjeh i načine preživljavanja u okolini. U svakome od tih može se začahuriti neko krivo uvjerenje koje mi kao zasebni pojedinci od svoje obitelji imamo pravo promotriti i vidjeti odgovara li nama takav pristup (bilo čemu) kao osobama. Naslijediti način poslovanja, odgoja, brige za ljude i stvari, prirodan je način razvijanja osobe. Ipak, za izrastanje u zrelu osobu, potrebno je da za svaki od naslijeđenih aspekata proberemo na svjesnoj razini, neke od njih zauvijek odcijepimo od sebe, a neke još jače uznjegujemo.

Promotrit ćemo dva aspekta koje kao uvjerenja možemo „ponijeti“ od svoje kuće kao teret, a to su određenje prema uspjehu. Njega ćemo promatrati kroz aspekt perfekcionizma. Uz to, promotrit ćemo naš odnos prema stvarima i ljudskim bićima te kroz taj aspekt razmotriti dimenziju proračunatost-povjerenje.

Perfekcionizam

            Klicu perfekcionizma (ustrajanje u savršenosti koja ide protiv osobe same) možemo pohraniti u sebe u obiteljskom okruženju. Težiti biti što uspješniji, prirodni su plemeniti poticaju u osobi, no perfekcionističke težnje obično su uzrasle u kontaktu s drugima. Ti drugi, mogli su biti toliko zadivljeni nad nekom od naših sposobnosti, da su cijeneći uspjeh više od nas ugradili u nas kao djecu osjećaj da smo vrijedni kao osobe onda kada postižemo. To bolno uvjerenje može biti breme koje kvari svaki i najmanji užitak u životu, jer osoba sve promatra kroz prizmu je li nešto zaslužila, pa čak i one najprostije (u biti jednostavne) životne stvari. Osobe koje su potpomogle klicu perfekcionizma vjerojatno nisu bile svjesne da na manifesnoj razini pokazuju drugačije od onoga što osjećaju u dubini, da najveće znakove pažnje pokazuju za uspjeh, a ne za samo malo dječje biće. Uvjereni da čine dobro, možda su i samo prošli takav tretman od drugih iz njihova života te ne uviđaju ništa sporno u takvome stavu. Velike se stvari zbivaju za čovjeka na egzistencijalnoj razini onda kada doživljava neuspjeh. Tada kao da je preporođen od stalnog zahtijevanja od sebe i od drugih da „budu na nekoj razini“ te jednostavnije prihvaća život, a malo po malo upoznaje da mu život kao takav pripada, naprosto njegovim rođenjem te da život i ljubav ne može zavrijediti. Tu staje i njegova borba da gradi svoj osjećaj vrijednosti na pogledu drugoga. Tako su i naša razmišljanja o tome u kojim trenucima pokazujemo najizrazitije znakove ljubavi, pažnje, divljenja i nježnosti svome djetetu. Također, možemo razmišljati kakav je naš stav prema uspjehu u odnosu na stav naših roditelja te možemo li iz njihova primjera i vlastitog iskustva djetinjstva nešto naučiti.

Odnos – stvari

            Odrasli život opterećen je mukom priskrbljivanja materijalnih dobara i osiguranjem određene kvalitete života. Stoga se toliko radujemo kada promatramo neko dječje razmišljanje o nekoj odrasloj stvari i „dječjim biserima“ koji u takvim izjavama ispadaju sa dječjih usana, odnosno dječjih srca. Za djecu kažemo da su nevina, da su neiskvarena, da nisu životom oštećena… Sigurno to određuje da na život i stvari gledaju čišćim pogledom i lakše prodiru u ljudsku dušu, nego odrasli. Djeci zbog toga i zavidimo. Njihova neopterećenost pogleda proizlazi iz njihove bezbrižnosti za skrb u materijalnom smislu. Djeca nas obično i vrate „na zemlju“ kada pomislimo da je važnije „imati“ nego „biti“.

            Dobro je razmisliti jesmo li u primarnim obiteljima vrijednost života promatrali na dimenzijama: imanja – primanja – davanja i gdje su se naše obiteljske vrijednosti u primarnoj obitelji nalazile na dimenziji vrednovanja osobe – stvari. Promotriti koliko je u prvoj obitelji bio uključen aspekt empatije (suosjećanja sa svakim ljudskim bićem), a koliko smo druge razmatrali pod prizmom korisnosti, iz čega može proizlaziti uvjerenje: koristan, dakle vrijedan. Ako je to uvjerenje skriveno negdje duboko u našoj psihi nikada nećemo moći mirno sjesti i priuštiti si duševni odmor, već ćemo ga sebi na neki način stalno uskraćivati, stavljajući pretjeran naglasak na rad.

Povjerenje – račun

            Kao roditelji suočeni smo s brigom za potomka. Najstrašnijom brigom na svijetu, u vidu strahopoštovanja pred takvom odgovornosti – skrbiti za čitavi nemoćni život drugog bića koje je u početku posve ovisno o nama. Tako nije čudo da iz upravo tako jasno shvaćenog tereta odgovornosti želimo eliminirati i najmanju vjerojatnost štete i maksimizirati šanse za ono najbolje. U ovom aspektu dodiruju se kontrola i povjerenje, koji moraju biti uravnoteženi, ili uvijek malo natkriljeni povjerenjem, da bismo djetetu mogli prenijeti zdravi odnos prema životu, koji je uvijek više obojan ljubavlju, nego strahom. Promotriti svoje korijene u ovome djelu može puno pomoći, jer je prvo potrebno otkriti od kuda dolaze naša uvjerenja, odnosno kakva smo uvjerenja o životu mi primili. Jesmo li u konstantnoj „lebdećoj“ napetosti da će nešto loše dogoditi ili možemo slobodno primati život kakav je? Je li u temelju našeg odnosa prema životu grčeviti stisak onoga što brižno čuvamo, pa prema tomu, ne znajući, to ponekad i gušimo, ili doživljavamo život u stav zahvalnosti kao dar i imam povjerenja u ono dobro što u njemu možemo zateći? Brini se kao da je sve u tvojim rukama, a nadaj se čudu – mogli bi stajati kao maksima, ako želimo potpuno darivati sve što imamo u skrbi za stvari i ljude, ali pri svijesti da je život toliko neočekivan, da nadmašuje svako naše poimanje ili zamišljanje u budućnosti. Pomoć u nošenju s prevelikim teretom brige može nam biti istiniti događaj o osobi koja je preživjela automobilsku nesreću jer nije bila vezana. Taj životni primjer ne govori da trebamo biti nesmotreni prema životu i bezglavo se u njemu snalaziti, već da je život veći i od naših mogućnosti u skrbi za njega, da nas on uvijek premašuje.

Sve navedeno duboke su sfere unutarnjeg života osobe i zahtijevaju da im se u određenim trenucima života posvetimo, kako bi naši životi zadobili jasniju kvalitetu. Pitanja su osnovne naravi te im se možemo vraćati više puta tijekom svoga života, preslagujući na taj način svoje unutarnje prostore.

Ivna Ivanković, mag. psych.


[OPŠIRNIJE]



RSS


preskoči na navigaciju